Umrli su pravi pesnici
Praznih džepova i polomljenih kostiju
Umrli su pravi pesnici u napuštenim kvartovima, srećni i spokojni.
Umrli su sa njima i svi zabludeli čitaoci
Ostao je samo dim u očima
Iz prigradskih dimnjaka.
Umrli su pravi pesnici
Praznih džepova i polomljenih kostiju
Umrli su pravi pesnici u napuštenim kvartovima, srećni i spokojni.
Umrli su sa njima i svi zabludeli čitaoci
Ostao je samo dim u očima
Iz prigradskih dimnjaka.
U gasnoj komori je sve moguće. Pronaći ljubav svog života ili umlatiti bivšu ženu i njenog oca, i dobiti oskara za glavnu ulogu u tom filmu.
U gasnoj komori šetaju zombiji, oslobođeni svakog funkcionalnog znanja, lišeni pogleda radoznalaca i srećni što mogu da budu makar i to.
U gasnoj komori, prepunoj, postoji i kap vode, kao spomenik,
U gasnoj komori pronađi spas, ili se pomoli za zdravlje i sreću svojih bližnjih.
U gasnoj si komori i ti, možda,
Osvrni se, ili zagrli neko drvo.
U gasnoj komori, pronađi glavne i odgovorne, oslobodi ih briga. Budi nešto što nikad nisi, budi važan, makar samom sebi.
Budi vesnik proleća, Pogini, bez straha.
Zasmejava me pogled razočaranih i upornih
Zabavlja me strah u očima i odsutnost njihovih prstiju i dlanova.
„Tužan nikom ne trebaš“, odjekuje iz svemirskih zvučnika,
ti si sjaj koji želiš, fokusiraj se i pobedi.
Budi veseo, jer je to bitno,
ne pominji strah, ne pominji bol,
niti bilo kakvu slabost. Ti si samo ono što poželiš da si.
Budi, jer, tužan nikom ne trebaš.
You must be logged in to post a comment.